Sveta Elizabeta Ugarska (7. srpnja 1207. - Marburg, 17. studenoga 1231.), ugarska princeza, katolička svetica i redovnica iz dinastije Arpadovića.

Elizabeta je bila kći hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.  i Gertrude Andechs-Meranske. U četvrtoj godini poslana je u središnju Njemačku na odgoj na dvor tirinškog grofa Hermana I. za čijeg se sina trebala udati kada odraste. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za tirinškog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 13 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, možda i nespremni za brak, ali njihova zajednica je ipak bila sretna. Odrastujući, sazrijevala je u kršćanskim vrlinama i pobožnosti budući da je i grof Ludovik bio veoma pobožan. Usprkos svom visokom položaju na dvoru, počela je voditi jednostavan život i predala se humanitarnom radu, hraneći prosjake i brinući se za slabe i nemoćne. Time je izazvala kritke rodbine, ali ne i supruga koji ju je podržavao u njenoj predanosti prema Bogu i milosrđu. Sa suprugom je imala je troje djece: sina Hermana II., budućeg baštinika grofovije te dvije kćeri, Sofiju i Gertrudu.

Kada je njen suprug umro u Otrantu na putu u Šesti križarski rat, Elizabeta se silno ražalostila te se pobrinula za djecu, napustila dvor, odrekla sveg bogatstva i zavjetovala se, postavši redovnicom Trećega franjevačkog reda, te se predala životu u siromaštvu, pobožnosti i brizi za druge. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca Wartburga, da se osobno brine za bolesnike. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima. Umrla je 17. studenoga 1231., a papa Grgur IX. proglasio ju je sveticom samo 4 godine nakon smrti, 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji. Spomendan joj je 17. studenoga. Godine 2007. slavila se širom Europe 800. godišnjica njenog rođenja. Smatra se zaštitnicom pekara, prosjaka, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu i mladih supruga. Njeni simboli su ruže, kruh i milosrđe. Zaštitnica je Trećega franjevačkoga reda.

Draga braćo i sestre, u liku svete Elizabete vidimo kako vjera, prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih ljudi i stvaraju ljubav i milosrdnost. Iz te milosrdnosti rađa se također nada, sigurnost da nas Krist ljubi i da nas Kristova ljubav čeka i čini nas tako kadrima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima. Sveta nas Elizabeta poziva ponovno otkriti Krista, ljubiti ga, imati vjere i tako naći pravu pravednost i ljubav, kao i radost da ćemo jednoga dana biti uronjeni u Božju ljubav, u radost vječnosti s Bogom.