Znaš, Bože, kad si slab i krhak čovjek, kad si zapravo samo čovjek, bijedan i običan, onda boli kad se svom silinom u rukama pokušavaš iščupati a bespomoćno i svjesno osjećaš da ne uspijevaš. Kad neprestano zoveš Onoga iznad sebe a uzalud Mu glas (pre)čuješ. Kad ti znoj od umora žari po čelu i na dlanovima pucaju žuljevi a još ne vidiš ni prvi znak daleko od uspjeha. Kad se poniziš, skupiš snage da u oči pogledaš i ispričaš a iskreni oprost ne dobiješ. Kad noćima budan ostaješ i iščitavaš stranice knjiga a opet ne položiš ispit. Kad danima tražiš inspiraciju nad praznim papirom a nje nema. Kad gledaš kako se lomi i rasipa ono što si ljubavlju u rukama gradio. Kad pokušavaš jednako voljeti sve i prevariti vrijeme a nemoguće je.

Znaš, Bože, ovo pišem jer osjećam da me toliko stvari kao etikete oblijepilo. Kao jarko šareni papirići ispisani nepotrebnim i smiješnim brigama poredani ispred očiju. Danima se želim spremiti za početak putovanja s Tobom, za novu avanturu kroz neistraženu pustinju. Kreativno smišljam što sve ponijeti sa sobom, što kao rezervu ubaciti u torbu da se nađe, koji plan B skrivati kao as u rukavu. I torba koju na leđima nosim već postaje teža od puta koji me čeka. Danas želim prvi korak pustinje zakoračiti jedino držeći Tebe za ruku. Ogoljena od svega što je višak, neopterećena, bez prtljage, bez maske, onakva kakvu me samo Ti poznaješ. Noseći sa sobom samo vjeru da mi Ti iz svoje torbe, u trenutku kada bude potrebno, možeš dati najbolje izdanje baš onoga što mi treba. A Ti, svaki put iznova, budi moje iznenađenje dok nogama budem gazila pijesak pustinje. Moj predvoditelj putovanja od četrdeset dana koje je uvijek drugačije od onoga prije. Budi ona iskra koja će mi svijest rasplamsati u trenutku kada u sebi ponovim: „ … u prah pretvoriti!“. Ponovno u prah… Da spoznam ono što u međuvremenu jedino trebam činiti. U tebe zagledana voljeti. I živjeti. Radosno koračati. Samo to.

Dan prvi, molim te, nauči me strpljivosti.

Ivana Milićević, FRAMA ČERIN