Vjerujem u Njegovu providnost. U Njegovu moćnu ruku koja me vodi baš ondje gdje treba, koja mi potpuno nenadano primakne neke osobe baš u trenutku kad su mi jedino ljudi potrebni, koja mi obriše suzu kad mi je lice od tuge mokro, ali i ohladi osmijeh kada mi je obraz ciničan i ohol. Kad pročitam točno onaj citat i kad mi se stranica Biblije otvori na točno onu za čiju sam utjehu molila. Vjerujem u Njegovu providnost onda i kad se gubim među obavezama, među poslom koji sama sebi natovarim, među pravdanjima za neučinjeno i obećano, i onda kad se rastegnem po šavovima i Njega okrivim za sve. Jer u tim trenucima zbrke i poljuljane vjere On ti neočekivano pošalje nekoga ili nešto. Ali uvijek pošalje. Pa taman običnu poruku, poznanika u prolazu, prvu stranicu prve knjige sa police ili kapi tople kiše. I kao što ti obična mala crtica koju zovemo zarez, u rečenici pomogne da shvatiš neki smisao i kontekst teksta, tako obična sitnica, koja te nakratko zaustavi da udahneš i u Nebo pogledaš, krije vrijeme od Njega darovano da promisliš. I u tome trenutku kad shvatiš da ti nisi sve ono što te muči ovih dana, nisi knjiga od osamsto stranica niti položen ispit na fakultetu, ti nisi zamišljena haljina za promociju, ti nisi savršeno ispravljeni zubi ni bez greške napisana kolumna koja će se svima svidjeti... I još bitnije, kad shvatiš da nitko od ljudi to od tebe ne traži i nešto više od nemogućeg ne očekuje onda sve postaje lakše i logičnije. Onda zastaneš i pod pljuskom kiše koja pada niz krov iznad glave pokušaš raskrstiti što tvoje srce želi. Prvi put. Onda po sjećanjima prebireš i izvučeš one najsnažnije riječi ikad izgovorene. Onda se sjetiš i onih od neki dan: „Ali pazi, svjetlu ne treba dodatna rasvjeta. Ono je već svijetlo. Već dovoljno blješti jer... Pa ono je svjetlo. Baš nešto poput tebe...“ I tu staviš točku jer je rečeno sve. Tvoje srce je samo dovoljno da svijetli onima koji vide. A znaš zašto? Zato što je na malom komadiću njegovog mekog mišića Stvoritelj ostavio svoj potpis. Ne možeš ga ugasiti ni prikriti, ni slučajno ni namjerno, jer ono svijetli i prekidač je u Njegovim rukama. Ništa drugo mu ne treba. I kraj.

Ivana Milićević,Frama ČERIN