Kad Bog zašuti i(li) kad ja ne umijem osluškivati

Kad Bog na trenutak zašuti i od tebe očekuje da osluškuješ, usne ti zanijeme iako je u glavi nabacana stotinu i jedna smišljena riječ. Zaustaviš se i vjerno čekaš, a onda Mu snažnije nego ikada povjeruješ. Ali kad Bog odluči taj trenutak dati nekome neiskusnom, po prvi put, i odmah ga pretvoriti u malo duže dane, a taj netko nikako da to shvati, što onda bude? Onda se nađem kako sjedim u zadnjoj klupi, u polu osvijetljenoj crkvi, skoro pa sama i pišem ovo. Pomalo me strah da onaj moj dječji, lepršavi polet polako, polako počinje lelujati. Pomalo mi pitanja počinju krasti vjeru i nesnalažljivu me voditi po putovima misli koji baš i ne nalikuju na moje. Već danima nisam u nebo pogledala, onako iznad oblaka, da u ono skriveno gledam, kao što znam. Već danima ne umijem, od svih riječi koje imam, izabrati prave za Njega. Pa da se, onako, naslonim na jastuk i pričam Mu o svemu.

(...)

Franjo, krenimo ispočetka! - pa i sam si to bezbroj puta izgovorio pred braćom. Vrati me na izvore. Jer tamo sam tišinom i dubokim uzdahom najjače umjela osjetiti Onoga za kojeg si me ti vezao. Tamo me tišina naučila izgovarati prave riječi. Tamo sam se divila tvojoj predanosti i Njegovom savršenstvu. Franjo, podsjeti me vrijednosti Božje šutnje i moje tišine. Nauči me da moja molitva bude tišina dok gledam Mjesec, i tišina dok za ruku držim one koje volim, i tišina dok se penjem na peti kat, i tišina dok vozim, i tišina dok slušam najdraže akorde i dok plešem, i ona kratkotrajna tišina između redova suza i smijeha. Nauči me Boga osjećati kao ti. Jednostavno i prosto, a tako snažno i drugačije. Onda kad se najmanje nadam i ondje gdje ga najmanje očekujem. Već danima nisam u nebo pogledala i pričala Mu. Ni sama ne znam zašto. Možda zato što samo sebično stojim i čekam da On, po tko zna koji put, zovne baš mene. Ili licemjerno očekujem preočiti znak. Ili mislim da sam umorna od svega. Ili možda samo zato što osluškujem da jasno čujem boju Njegova glasa i usput sve ostalo prečujem. Prečujem kako već treće jutro šušti oko mene u lišću, pucketa u vatri što plamti, skriva se između redova brižnih poziva i tekstova poruka, treperi u osmijesima "slučajnih" prolaznika... A ja i dalje ne čujem i šutim. Samo zato što Mu nemam više ništa dati. Nijednu riječ, sve sam ih ispucala. Čak ni uzdah, dok pokušavam zaspati gledajući u križ obasjan na zvoniku franjevačke. Nemam Mu više ništa dati. Jedino tišinu. Samo nju. Valjda ona nije samo. Valjda vrijedi sada, kad Bog zašuti i(li) kad ja ne umijem osluškivati.

Ivana Milićević, FRAMA ČERIN