Danas slavimo blagdan sv. Franje Asiškoga, osnivača triju franjevačkih redova.

Ne zna se točan datum rođenja sv. Franje. Rođen je početkom 1182. u talijanskom gradiću Asizu u pokrajini Umbriji, dok je njegov otac Petar Bernardone, trgovac tkaninama, bio na putovanju u Francuskoj. Majci je bilo ime Ivana (Pika). Ona je sinu na krštenju dala ime Ivan, ali kad se otac vratio s putovanja, zahtijevao je da se sinu promjeni ime u Francesco (Francuzić), iz ljubavi prema Francuskoj kamo je rado i često putovao i odakle mu je bila žena.

Franjo kao mladić pomaže ocu u trgovačkom poslu, živi veselim, raskošnim i rasipnim životom, te sanja o viteškoj slavi. Zato rado polazi u rat koji Asižani vode protiv Perugie. U njemu će biti pobijeđeni, a mnogi od njih, među njima i Franjo, završit će u zarobljeništvu. Franjo ostaje u tamnici godinu dana. Razmišlja o svome životu, ali ne gubi hrabrost. Tu i obolijeva. Otac ga konačno nakon godinu dana uspijeva otkupiti i vratiti kući. Oporavlja se od duge i teške bolesti. Postaje sve pažljiviji i darežljiviji prema siromasima koji često navraćaju u očevu trgovinu.

Franjo se nakon nekog vremena ponovno sprema poći kao vitez u Apuliju, no već se u Spoletu (50 km od Asiza) razboli, te se nakon jednog viđenja i Božje poruke vraća natrag u Asiz. Tada počinje za njega vrijeme postupnog obraćenja. Te se jeseni sve više osamljuje, posjećuje razrušene crkvice u okolici i u jednoj od njih, u crkvici sv. Damjana, prima jasnu poruku s križa: „Franjo, dođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši.“

 Franjo sve jasnije uviđa što mu je činiti. Sve je svjesniji da za njega počinje novi život. U tome su mu pomogla dva osobita događaja: susret s gubavcem i iskustvo molitve pred križem u crkvici sv. Damjana. Nakon tih događaja Franjo se sve više posvećuje brizi za gubavce i siromahe. Pred asiškim biskupom Guidom odriče se svoga oca i svega bogatstva. Biskup je stao u njegovu zaštitu. To je vrijeme njegova korjenita obraćenja.

Franjo se osobito brine za porušene crkve u okolici: Sv. Damjana, Sv. Petra, i Porcijunkulu (crkvicu sv. Marije Anđeoske u dolini ispod Asiza).

Na blagdan sv. Mateja apostola, 24. veljače, Franjo na misi u Porcijunkuli sluša odlomak iz Evanđelja o poslanju apostola. Tada mu mnogo toga postaje jasnije i počinje propovijedati kao putujući propovjednik. U travnju te godine pridružuje mu se Bernardo Quintavalski i Petar Kantarski, a nakon njih Egidije. Zajedno propovijedaju u pokrajini Marke, dolini grada Riettia te u Firenci. Franjo prima objavu od Boga da su mu oprošteni grijesi i da će se povećati broj njegove braće.

Franji se pridružuje sve više braće, za njih piše veoma kratko „Pravilo“ i ide s jedanaestoricom braće u Rim. Od pape Inocenta III. dobiva usmeno odobrenje za takav (propovjednički) način života. Vrativši se, nastanjuju se u Rivotortu kraj Asiza, u jednoj napuštenoj kolibi. Kad ih je jedan seljak istjerao iz te kolibe, sele se u Porcijunkulu koja je pripadala redovnicima benediktincima. Oni je daruju Franji i njegovoj braći i tako ona postaje kolijevkom Franjevačkog reda.

Na Cvjetnicu 1212. noću Klara (Chiara) di Fafarone, mlada djevojka iz plemićke obitelji, bježi iz roditeljske kuće, dolazi u Procijunkulu i želi se pridružiti Franji i njegovoj braći. Franjo je prima u Red (simboličnim odsijecanjem  pramena kose) i smješta je kod sestara benediktinki u Bastie. Uz veliko protivljenje roditelja i rodbine, uskoro joj se pridružuje i sestra Janja.

Grof Orlando Katanski daruje Franji i njegovoj braći brdo La Vernu blizu  Firence. Ono im služi kao samotničko boravište. Te godine Franjo želi poći u misije među muslimane u Maroko, ali se zbog teške bolesti mora zaustaviti u Španjolskoj pa se vraća u Italiju.

Nakon smrti Inocenta III. papom postaje Honorije III. On Franji dodjeljuje tzv. Porcijunkulski oprost.

Znamenita su okupljanja braće (kapituli) o blagdanu Duhova. Tu se raspravlja o životu Reda, misijama i o svemu što je važno za bratstvo koje se sve više širi.

Važan kapitul braće bio je 1219. u Asizu. Odlučeno je da braća pođu u misije na različite strane: u Njemačku, Ugarsku, Španjolsku, Englesku, Maroko, Francusku. I sam se Franjo upućuje u misije. Polazi u Palestinu, a potom dolazi i u tabor egipatskoga sultana Malika al Kamila koji Franji i njegovoj braći dopušta da u Palestini obnavljaju i čuvaju kršćanska sveta mjesta (povlastica Franjevačkog reda  koja vrijedi do danas!). Braća na tim prvim misijskim putovanjima podnose velike patnje. Oni koji su pošli u Maroko postaju mučenici i proglašeni su svetima.

Franjo je 1220. na misijskom putu prema Svetoj Zemlji. Za vrijeme njegova odsustva na čelu su Reda dva vikara koji bez Franjina znanja i pristanka unose mnogo novosti, a pojavljuju se poteškoće i nejasnoće. Te vijesti jedan brat donosi na Istok i uznemiren njima, Franjo se vraća u Italiju. Kardinal Hugolin imenovan je zaštitnikom (protektorom) Reda. Franjo braći predočuje drugo „Pravilo“ koje brat Ceazar iz Speyeara obogaćuje biblijskim tekstovima. Te godine papa Honorije III. potvrđuje „Pravilo Franjevačkog trećeg reda“ (za one koji žive u svijetu, a nadahnjuju se idealima sv. Franje).

Franjo se povlači u dolinu grada Riettia u Fonte Colombo i tu piše novo „Pravilo“ o kojem se raspravlja na kapitulu. Na kraju se Franjo obraća papi da im potvrdi „Pravilo“. Papa Honorije III. potvrđuje ga bulom 29. studenog 1223. godine. To „Pravilo“ i danas vrijedi. Original bule čuva se i danas kao dragocjena relikvija u samostanu Sacro Convento u Asizu. Najvjerojatnije te godine Franjo slavi Božić u Grecciu kad priređuje žive jaslice.

1224. godine Franjo je od blagdana Velike Gospe s braćom Leonom i Rufinom na La Verni gdje se četrdesetdnevnim postom priprema za blagdan sv. Mihovila Arkanđela. Tu 17. rujna prima svete rane (stigmate). U kasnu jesen vraća se u Porcijunkulu.

U ožujku 1225. Franjo posjećuje sestre Klarise u sv. Damjanu. Vid mu sve više slabi, a javljaju se i druge bolesti. Na nagovor brata Ilije podvrgava se liječenju, ali mu se stanje ne popravlja. U sv. Damjanu njeguju ga sestre Klarise. Tu u bolesti sastavlja „Pjesmu brata Sunca“ („Pjesmu stvorenja“). Radujući se pomirenju biskupa i svjetovnih vlasti u Asizu, nadodaje i kiticu: „Blagoslovljen si, Gospode, po onima koji opraštaju iz ljubavi prema Tebi.“  Kardinal Hugolin, protektor Reda, savjetuje mu da se dođe liječiti u okolicu Riettia. Tu ga dočekuju on i papinska pratnja.

Zimu Franjo provodi u Fonte Colombo i dolini grada Riettia. U travnju 1226. polazi u Siennu te se u svibnju vraća u Porcijunkulu. Njegovo zdravstveno stanje sve se više pogoršava. Prenose ga u biskupsku palaču u Asizu. Kad je osjetio blizinu smrti, moli da ga prenesu u Porcijunkulu. Dok ga nose u dolinu, moli da se zaustave kako bi blagoslovio grad Asiz. Posljednje dane zemnoga života boravi u Porcijunkuli gdje diktira svoju „Oporuku“. Kad mu se približio čas smrti, moli da ga polože na golu zemlju. Moli da mu pročitaju odlomak iz Evanđelja o tome kako Isus pere noge svojim učenicima te blagoslivlje svu svoju braću, nazočnu i buduću. Umire u subotu navečer, 3. listopada  1226. godine. Pokopan je sljedeći dan, u nedjelju 4. listopada, u crkvi sv. Jurja u Asizu uz mnoštvo svijeta. Pogrebna povorka svratila je u sv. Damjan kako bi se sestre Klarise oprostile s njime.

Svečana kanonizacija (proglašenje svetim) bila je 16. srpnja 1228., a Franjino je tijelo 25. svibnja 1230. preneseno u novu veliku baziliku (baziliku sv. Franje). 

U našoj župnoj crkvi večeras ćemo slaviti sv. Misu u 19 sati. U 18:30 molimo Krunicu i imate priliku za sv. Ispovijed. Pozivamo vas da nam se nakon sv. Mise pridružite i u velikoj dvorani pastoralnog centra na zajedničkom druženju.