Da mi je noćas bilo, barem na trenutak, pod dlanom osjetiti hrapavi kamen Franjina groba pa nakratko zatvoriti oči, duboko udahnuti i osjetiti mirise Asiza i prisutnost ljudi oko sebe. Da mi je noćas bilo, kleknuti na kamenu stazu na kojoj je on ostavio trag svojih stopa pa se leđima nasloniti na zid bazilike i pogledom loviti mjesečinu i sjaj zvijezda. Da mi je samo, još na minutu bilo, pred zoru se skupiti pored Porcijunkule, nogama čvrsto pritisnuti tlo da mi ne uzmakne i čelom se nasloniti na zid, pa pustiti suzu da se taj trenutak zauvijek ureže u vječnost. Pa da opet osjetim sve isto. Svaku misao, svaki zvuk, svaki miris, svaku zraku svjetlosti, nježni dodir Franjine prisutnosti i ljubavi. Neizmjernu količinu tople i čiste bezuvjetne ljubavi koju može opisati samo onaj tko ju je osjetio na naježenoj koži. Kad bih barem noćas mogla biti tamo, samo da zastanem i osjetim šum molitve i ljepotu prigušenog svjetla silazeći niz stepenice do groba. Kad bi barem slike oživjele pa da potrčim prema sjajnom svjetlu upaljenih svijeća i prebrojim sve naše zajedničke riječi izgovorene šutnjom. Znam da je nemoguće… Zato suze i sjaje u očima.

Večeras je vrijeme da ona teška suza zahvalnosti napokon prokurla niz obraz. Večeras, kad osjećam miris tamjana koji me nosi kilometrima, kilometrima daleko i vraća onaj dan, onaj trenutak, ono mjesto i sve one osjećaje. Večeras, kad su mi Asiz i sve njegove čari ispružene na dlanu, donijele osobe su taj grad vidjele samo na slikama razglednica. Večeras pored mene stoje ljudi koji su dio mene, ljudi s kojima dijelim sjećanja i stvaram uspomene, ljudi koji vrijede. Osobe koje se znaju sjetiti, koje pamte detalje, neke sitne, od zrna manje stvarčice. Ljudi koji poznaju ritam mojih koraka i tempo uzdaha. Ljudi koji po mom pokretu i pogledu pročitaju raspoloženje. Večeras mi je srce treperilo dok su u ušima odjekivale riječi: „Sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli.“ (iz izvješća sv. Bonaventure o preminuću svetog Franje). Večeras mi stopala žare, obrazi me škakljaju od smijeha, ruke od skakanja umorno klonule traže široki zagrljaj a glas suh i hrapav od vrištanja prati tercu. S vama bih mogla bilo gdje, bilo kada, bilo kako i koliko. Jer donosite mi onu vjeru, onu nenormalnu količinu zajedništva, ljubavi i radosti mladih ljudi koju sam osjećala tamo. Vi ste moj Asiz.

Večeras, sutra i svaki dan. Jer, postoje mjesta u kojima mi nije bitno s kim sam ali postoje i ljudi s kojima mi nije važno gdje sam. Jer grad nisu zidine, ni zgrade ni fontane. Grad su srca ljudi koja i onom običnom kamenčiću daju značenje. S vama mi i naš put do brežuljka dođe kao mala, topla, suncem obasjana uličica Asiza. Danas se previše toga izdogađalo da bih jednostavno mogla nasloniti glavu na jastuk i zaspati. Večeras brojim blagoslove današnjega dana. Svaku osobu, svaku riječ i molitvu, svaki pokret, osmijeh, dodir… Večeras nemam vremena za brojanje ovaca ne bih li zaspala, večeras svoje vrijeme darujem Pastiru. Hvala Ti, jedini moj Pastiru, što čuvaš ove svoje blesave ovčice, što ih držiš zajedno u stadu, vodiš na najzelenije livade i štapom pokazuješ put. Hvala Ti za svaki, ali baš baš svaki neponovljivi trenutak stvoren sa ovim ljudima u ovoj frami. Hvala Ti što sam dio ove priče iako svjesna svoje nezasluženosti svega ovoga što mi Tvoja ljubav po svetom Franji daruje. Hvala Ti što mi Tvoja pastirska riječ svaki put otjera sumnju da bi ovaj osjećaj mogao nestati, sumnju da bi Ti mogao od mene odustati  i strah da bi me ovi ljudi možda napustili. Hvala Ti za večerašnje: „Nisam te doveo ovako daleko da bih te napustio.“ (Fil 1,6) Hvala Ti što u svom životu osjećam Tvoju veličinu!

Ivana Milićević