Počelo je. Ljeto je već odavno tu. Sunce, more, vedro nebo, preplanula ramena, bose noge, sol u kosi, miris borova, ritam neke brze plesne glazbe, zvuk valova, tople noći i gubljenje u danima kojima ne znamo ni ime ni datum. Izgleda kao slika s razglednice nekog grada kojemu valovi pljuskaju obalu dok pada noć ili zvuči kao tekst nekog novog, zaraznog, lako pamtljivog ljetnog hita.

Počelo je. Vrijeme bezbrižnosti, daleko od stranica dosadne knjižurine ispisane dugim i kompliciranim rečenicama. Vrijeme spontanosti daleko od briga oko papirologije i planiranja posla. Vrijeme opuštenosti daleko od svega što nas čini prašnjavim i znojnim od umora života. Vrijeme uživanja, možda daleko, još dalje od Boga!? Zaboravimo li usput, onako, posve slučajno, ostaviti jedno mjesto u autu rezervirano? Jednu osobu, onu najbitniju od svih, pored kofera napunjenog ljetnom lepršavom odjećom i kremom za sunčanje? Gdje bude On, koji obećava da će umorne odmoriti, onda kad mi natovareni polazimo u isplanirane dane i odmor tražimo na nekim krivim mjestima? Gdje putem izgubimo Njega? Ili Ga uopće ni ne pozovemo?

Ima jedna rečenica na drugoj stranici Asiškog hodočasnika pored koje je mojim rozim markerom nacrtano malo srce. „Išao je sveti Franjo na godišnje odmore iako te riječi nije ni poznavao.“ Godišnji odmor. Greccio, La Verna, Fonte Colombo, La Foresta, Carceri, Monteluco… Znao je Franjo putovati, istraživati, odmarati i uživati. Malo drugačije i „luđe“ nego mi danas. Daleko od gužve asiških trgova, od pritiska i netrpeljivosti obitelji, od glasnih noćnih zabava i planova svojih vršnjaka. Daleko od samoga sebe a opet sebi najbliži, sam sa svojom stvarnošću, daleko od buke misli i meteža u srcu. Franjo me naučio značenju riječi odmor. Odmor koji umiri misli, ublaži srce, smiri osjećaje i napuni baterije koje su pri kraju. Odmor koji daje snagu, nauči te tišini i otkrije prolaze labirinta duše. Odmor koji te odvuče u osamu da otpočineš i sve manje bitno ostaviš negdje usput. Odmor koji ne isključuje jedinog Jednog koji umije odmoriti i teret uzeti na sebe. Ovaj put se odmaraj s njim. Zajedno rezervirajte vrijeme. Da budete blizu. Da ovo ljeto ne zaboraviš na dušu dok se brineš za tijelo. Da ga prepoznaš tu negdje pored sebe i dok ti sunce prži obraze, i dok vjetar ljulja slamnate suncobrane, i dok se noću vrtiš i ne možeš spavati, i dok muzika tutnji u ušima, i dok držiš čašu s ledom, i dok uživaš u svakom trenutku. Ni na planini, ni na moru, ni na brodu, ni u avionu, ne zaboravi Onoga koji je stvorio sve čemu se diviš. Ne zaboravi Onoga čijim se djetetom zoveš. Ne zaboravi svoj tau tu negdje u džepu. Nije bitno gdje stojiš, bitno je da znaš kome pripadaš. U svakom trenutku, na bilo kojem mjestu u svemiru. Ne zaboravi to! Iii… Uživaj!

Ivana Milićević