Nedjelja je dan Gospodnji, dar je to što ga je Bog učinio svom narodu: 

Ovo je dan što ga Gospodin učini svome narodu: kličimo i radujmo se njemu (Ps 117,24).

Nedjelji treba radovati, a ne je zlorabiti niti mijenjati njezin prirodni ritam, smisao. Ona je dan euharistije i molitve, dan obitelji i župne zajednice, dan odmora i blagdanovanja, dan počinka od svakodnevnih briga i napora.

Nedjelja je dan svete mise. Naime, zajednica sabrana u vjeri i ljubavi prvi je sakrament Gospodinove nazočnosti među svojima: sabrati se zajedno u znaku kada se mnogi nađu u jedinstvu jednoga srca i jedne duše (usp. Dj 4,32). U tome se očituje zajedništvo Crkve i jedinstvo otajstvenoga Kristova tijela. Ukoliko se netko udaljava ili izbjegava zajedništvo od toga tijela, onda se Gospodinovo tijelo osiromašuje. Crkva oduvijek svetkuje nedjelju slavljem lomljenja kruha, navještajem Riječi, djelima ljubavi.

Također valja reći da nedjelja nije dan euharistije samo zato što toga dana sudjelujemo na svetoj misi, nego ponajprije što toga dana više nego bilo kojega drugog kršćanin nastoji svoj život učiniti darom, duhovnom i Bogu ugodnom žrtvom, po primjeru Krista; vjernik nastoji očitovati spremnost na služenje što se rađa izravno iz Kristove ljubavi, i to je onda euharistijski življeni život. Svemu tome mora smjerati pastoral i slavljenje nedjeljne euharistije, jer euharistija nije puki obred, ona je i škola života. Okupljanje vjernika oko Kristova oltara znak je jedinstva i zajedništva.

Dužni smo svetkovati nedjelju i voditi računa o vjerskom i župnom jedinstvu te zajedništvu. Prema tome, naglasak je na produbljivanju nedjeljnoga jedinstva, očuvanju i razvijanju župne svijesti i crkvenoga zajedništva.