FSR ČERIN

1. Osnivanje župe

Na prvoj stranici Matice krštenih, svezak 1., iz 1864. stoji napisano da je odlukom franjevačkoga starješinstva na Širokom Brijegu odvajanjem od župe Brotnjo 25. travnja 1864. osnovana samostalna kapelanija Čerin, Već 1869. prigodom krizme i pregledavanja knjiga biskup fra Anđeo Kraljević u matice unosi pojam «neodeclarata parochia- = novoosnovana župa. Budući da je župa Brotnjo sa sjedištem u Gradnićima bila prevelika, fratrima je u ondašnjem turskom zulumu bilo opasno bez oružane pratnje poći i obavljati pastoralnu službu u nekim selima koja su bila udaljena i do pet sati hoda. Zbog toga je uprava hercegovačkih fratara odlučila da se uspostavi nova župa Čerin. Uprava Kustodije zadaću je povjerila fra Marijanu Mi1etiću. On se 1863. odvaži te obiđe sav teren i pokuša naći pogodno mjesto za novu kapelu u mČerinu. Najveći je problem bio naći zemljište kojemu nije bio gospodar netko od Turaka jer oni nisu ni za koji novac htjeli fratrima prodati. Obilazeći područje i raspitujući se za vlasnike posjeda, pronašao je da se blizu izvora Čerina nalazi jedan brežuljak koji nije ničiji. Kada se počeo savjetovati s iskusnijima što učiniti, doznao je da Turci tvrde kako je i takvo zemljište onoga uz čije se vlasništvo nalazi. Tada se fra Marijan, kako piše fra Andrija Nikić prema bilješkama fra Duje Ostojića, «nastani kod obitelji Ivana Martinca. Živio je jednostavno, kako rekoše, kao jedno od njihovih članova. Martinčeva kućica bila je jedna obična 'slamarica', kako su tada bile skoro sve kuće po našim selima. Tu je fra Marijan mislio što činiti. On zovne nekoliko povjerljivih ljudi. Priprave oni kamen, drvo i slame. Kad se smrklo ozidaju oni suvozidinom kućerak i pokriju ga slamom. Tu nabiju ognjište od gnjile i nalože vatru, kako bi što prije pocrnio krov i zidovi... Turski gospodar koji je svojatao onaj brežuljak, kad je opazio vatru na brežuljku dođe do tek sagrađene kućice. Vidi kućerak, vatru, te fratra s ljudima. Sutradan ode i prijavi slučaj na sud. Sud pošalje svoje vještake na lice mjesta. Vještaci su vidjeli kuću napola staru, jer joj je krov pocrnio a ognjište zastario. Tada rekoše da se po turskom zakonu to ne može srušiti. Aga ponovno prosvjed ova. Sada zatraže o age odgovarajuće tapije o vlasništvu nad brežuljkom. Kako ih nije imao, bi prihvaćena tvrdnja da je na tom mjestu zemanile postojala crkva te je brežuljak vakufski (crkveni). Tako fra Marijan i vjernici dobiše oni brežuljak . Kako fra Petar Bakula u svom Šematizmu iz 1867. piše, ova nova kapelanija zauzimlje manju polovinu Brotnja. Mali Ograđenik i Blatnica čine istočni dio kapelanije, Veliki Ograđenik, Cemo i Dragićina južni. Hamzići i Grljevići zapadni, Čalići pak sjeverni. Od istoka graniči s Gradnićima, od juga s Humcem i Veljacima, od zapada s Ružićima i Širokim Brijegom i od sjevera s Ljutim Docem ... Cijela duljina kapelanije Čerin je 5 sati. Širina 3 sata.» U međuvremenu, nakon što su nastajale nove župe, susjedi su joj sljedeći: Gradnići i Čitluk s istoka, Grljevići s juga, Buhovo sa zapada i Ljuti Dolac sa sjevera.

2. Izgradnja župne kuće

Čim je vlasništvo brežuljka bilo sigurno, fratar se dao na izgradnju privremenoga boravišta za sebe. Nakon dvije godine stanovanja kod Ivana Martinca prvi čerinski župnik fra Marijan Miletić preselio se 1865. u svoj mali župni stan. Fra Petar Bakula u svom Šematizmu iz 1867. piše: «Kuća i staja počete su i dovršene g. 1865. osobitom marljivošću i strpljivošću o. Marijana Miletića, obilnim prinosom naroda i troškovima crkvene milostinje, od koje je utrošeno 900 forinti. Kuća je duga 18 lakata, široka 15, ima podrum, četiri sobe, kapelicu, koja će se pretvoriti u školu i blagovaonicu . Čim se fra Marijan uselio u ovu kuću, odmah je počeo graditi «pravi. Župni stan na mjestu današnje župne kuće (čerinske rezidencije). Tri godine kasnije (1868.) fra Marijan se preselio u novu kuću koja je imala podrum, tri sobice, blagovaonicu koja je služila i kao župni ured. Južno, posve u prizemlju, bila je kuhinja s ognjištern, sačem, komaštrima i svim rekvizitima ondašnje seljačke kuhinje. Kuhinja je bila povezana drvenim stubištem s blagovaonicom i drugim prostorijama koje su bile iznad podruma. Kuća je bila duga 13, a široka 11 m. Godine 1892./93. za vrijeme župnikovanja fra Marijana Zovke ova župna kuća proširena je i nadozidana tako da su joj u prizemlju sa sjeverne strane nadodane dvije sobice i čekaonica iz koje je vodilo drveno stubište na novoizgrađeni kat što se dobio nadogradnjom prizemlja. Kuća je prekrivena crijepom. Istom 1895. «svojim nastojanjem i troškom o. fra Rafo Radoš načini potrebnu čatrnju». Dotle se služilo vodom iz otvorenoga vreoca Čerin po kojemu je župa i dobila ime. Ovako dograđivana i preuređivana župna kuća služila je sve do 1967., kada je ponovno za župnikovanja fra Stanka Vasilja potpuno obnovljena i pretvorena za ono doba u suvremenu franjevačku rezidenciju. Fra Janko Bubalo zapisao je: «U svibnju 1967. pristupilo se temeljitom i konačnom proširenju i dogradnji župskog stana. Počelo se iz podruma i išlo se do vrha, dajući kući dimenzije i oblik kakve ih danas ima. Obnova je bila i temeljita i teška (ostao je samo ponegdje pokoji komadić starih zidova!) tako da je lakše bilo sve raditi iz temelja, ali eto nije se moglo s ove lokacije . Poslije 36 godina, u razdoblju od 10. rujna 2001. do 2. lipnja 2003., za župnikovanja fra Mate Dragićevića župna kuća, odnosno franjevačka rezidencija, ponovno je doživjela svoju nadogradnju. Sa zapadne strane na nju je naslonjeno potpuno novo krilo iz temelja. Tu su se dobile ove prostorije:

• suteren: 2 garaže, peglaonica, praonica s prostorom za centralno grijanje i jedna prostorija kao ostava za crkvene stvari
• prizemlje: tri sobe za časne sestre, dnevni boravak za sestre, gostinjska sob i jedna dvoranica za različite prigode (sastanke fratara ili objede)
• kat: dnevni boravak za fratre i dvije sobe
• potkrovlje: dvije sobe.

U razdoblju od 25. siječnja do 3. ožujka 2004. Izvršena je adaptacija kata dosadašnje kuće (urađene 1967.) . Dobivena su dva apartmana i dvije gostinjske sobe s banjama. Uvedeno je centralno grijanje po cijeloj kući. U lipnju 2004. obnovljena je i opremljena kuhinja. Onu prvu kuću (dimenzija 6 x 11 m), u koju je uselio prvi čerinski župnik fra Marijan Miletić, nakon što se on 1868. preselio u novu, pretvorio je u kapelicu.

3. Izgradnja školskih/vjeronaučnih prostorija

Nakon što je 1881.-1882. sagrađena prva crkva (dio današnje), spomenuta kapela pretvorena je u «školu». Tu su fratri bili učitelji sve do 1906., kada je sagrađena i otvorena državna škola. U Osvitu od 29. rujna 1900. piše: «Seljaci sela Čerin imaju takvu volju za školom, da sve moguće poduzimaju, da im djeca do nauke dođu. Zahvaliti je u prvom redu vriednom župniku, pravom pastiru narodnom vlč. g. fra Jaki Vasiljeviću, koji tu volju svojih župljana ne samo podržaje, neg i samopriegomo svojim trudom i pastirskom ljubavlju podiže. Prošle godine je mnogo seoske djece podučavao pod vedrim nebom, a djeca su pokazala lijep uspjeh, a tako ni ove godine ne sustaje. (...) Seljaci se zauzeli, da i školu sagrade svojim troškom, svojom mukom, pa da onda pokuca ju na vrata onih gore, da svrate svoje oko na ovu vruću želju naroda za školom, a u tom im je otac i savjetnik vlč. o. fra Jako Vasiljević . Kao što je spomenuto, 1906. konačno je s radom počela državna škola te su se prostorije fratarske škole mogle prenamijeniti za potrebu župnika. Pretvorena je u štalu i svaštaru . Poslije Prvoga svjetskog rata (godine 1924.) uz ovu kuću s istočne strane prislonjena je jedna provizorna šupa koja je 1965. pregrađena u prvu vjeronaučnu salu u Čerinu. Druga manja sala za vjeronauk preuređena je ispod kuhinje.

«Kako se vidi: stalno se ponešto radilo i gradilo. Međutim, još uvijek se osjećala potreba od suvremenijih i prostranijih vjeronaučnih i društvenih prostorija. Zato se početkom svibnja 1971. počelo s izgradnjom sadašnjeg vjeronaučnog centra. Kad je on, početkom 1973. osposobljen za uporabu, otpočelo se s rušenjem prve župske kuće (bogomolje, škole, štale) i svih njezinih nusprostorija. Tako su njezini temelji, kao i prve vjeronaučne sale, došli pod nasip novog pristupnog puta do župskoga stana i crkve . (Fra Janko Bubalo, lipnja 1973.)

Ova zgrada, čiju je izgradnju vodio župnik fra Zrinko Čuvalo, pripadala je svojedobno (u godini kada je sagrađena) najmodernijim i najljepšim vjeronaučnim centrima ne samo u Hercegovini nego i šire. No, zub vremena činio je svoje te je zgrada vapila za temeljitom obnovom. Za vrijeme župnikovanja fra Mate Dragićevića, u razdoblju od veljače do lipnja 2001., potpuno je obnovljena izvana i iznutra.

4. Izgradnja župne crkve i filijalnih crkava

4.1. Župna crkva

Crkvu sv. Stjepana prvomučenika na području današnje čerinske župe spominje makarski biskup fra Marijan Lišnjić prije 330 godina. Stjecanjem okolnosti ovaj je biskup imao jurisdikciju i nad ovim područjima. Turska bezobzirna sila ruši tu crkvu (vjerojatno 1668.), kao i druge diljem Hercegovine, ali ne može izbrisati iz sjećanja i tradicije ono što je našem čovjeku sveto. Zato se znalo, ada se počela praviti župna crkva u Čerinu 1880., da će nositi ime sv. Stjepana prvomučenika. Grubi radovi na crkvi dovršeni su 1881. Već znatno prije, 1867. fra Marijan Miletić nabavio je crkveno zvono koje je objesio na drvene grede kako bi svojom zvonjavom pozivalo vjernike na misu i molitvu. U Kronici izvještaja fra Pave Petrovića iz godine 1883. zabilježeno je da ja ta crkva bila duga 19,25, a široka 9,50 metara. To je za ono doba bila prostrana crkva. U Imeniku klera i župa crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini za godinu 1885., str. 34. stoji:  čvrstu i dosta prostranu crkvu sagradio je p. o. Ivo Vasiljević svojim osobitim marom i uz pomoć naroda, a za njezino potpuno dovršenje ne malo je zaslužan o. Marijan Zovko. S vremenom se ipak ispostavilo da je ta «dosta prostrana. crkva postala mala za vjernike župe Čerin, Godine 1902. župa je brojila 3294 vjernika, a 1940. Broj se popeo na 5312. Stoga se po planu ing. Stjepana Podhorskog 1939. otpočelo s proširenjem stare crkve. Srušeno je dotadanje polukružno svetište, a proširenje je izvedeno poprečnom lađom u obliku križa, što je vrlo dobro uspjelo. Zanimljivo je da u ovoj poprečnoj lađi nedjeljom svoje mjesto imaju uglavnom muškarci. Smijemo zaključiti da je ondašnji župnik, fra Grgo Vasilj, posebno motivirao muškarce za dogradnju crkve obećavši im da će novi dio crkve biti isključivo njihov. Tako je ostala tradicija do današnjega dana da muškarci zauzimaju svoje mjesto ispred oltara u poprečnoj lađi. To je skoro jedinstveno u našem podneblju da su muškarci tako blizu oltara za vrijeme sv. mise. U poprečnoj lađi i apsidi smješteni su vrlo lijepi vitraji ispod koji stoje imena darovatelja. 1956. napravljen je kameni oltar koji je gradio samouki klesar Ivan Krtalić iz Gnjonica, župa Blagaj. U okvir oltara smještena je slika koja prikazuje kamenovanje sv. Stjepana. Autor slike naš je hercegovački franjevac, akademski slikar pok. fra Mirko Ćosić. U međuvremenu ta je slika toliko propala da smo je morali hitno dati na restauraciju koju je uspješno izvela akademska slikarica Zoja Finci iz Sarajeva. Zbog opasnosti od mogućih daljnjih oštećenja uslijed oscilacije vlažnosti zraka u crkvi stavljena je u oltarski okvir kopija, a restaurirana originalna slika nalazi se u župnoj kući. U vrijeme župnikovanja fra Umberta Lončara, 1960./61., crkvi je nadograđen betonski kor i zvonik s novim betonskim krovom. Postavljanjem pločica, opremanjem crkvenim klupama i ličenjem zidova 1966./67. za vrijeme župnikovanja fra Stanka Vasilja crkva je dobila konačni oblik i izgled.

4.2. Filijaina crkva u Blatnici

Kako bi se pojačao pastoralni rad te se vjernicima udaljenih sela olakšalo vršenje vjerskih dužnosti, a mladeži i djeci pružila vjeronaučna pouka, pristupilo se izgradnji filijalnih crkava. Tako se 1967. godine u Blatnici, u groblju Grmine, počela graditi oveća grobljanska kapelica dimenzija 12 x 8 m, a posvećena je sv. Franji Asiškom. Uz nju je sa sjeverne strane prislonjena mala dvoranica za vjeronauk, dimenzija 8 x 4 m. Kasnije je ta dvoranica spojena s crkvicom probijanjem pregrade sa sjeverne strane spomenute crkvice. Ova crkvica skupa s dvoranicom ipak nije zadovoljavala potrebe vjernika D. Blatnice, Gornjega i Donjega Čmarevca i zaseoka Gagre. Poduzetnošću fratara u čerinskoj župi (fra Ante Leke, fra Stjepana Martinovića, fra Rade Dragićevića i fra Drage Škrobe) odlučilo se na gradnju potpuno nove crkve sa sjeverne strane nasuprot groblja na Grminama. Kao podloga za izradbu idejnoga i izvedbenoga plana služila je stara franjevačka crkve sv. Petra i Pavla iz Mostara koju je četničko-jugoslavenska vojska 9. svibnja 1992. zapalila i potpuno uništila. Plan je izradio ured za arhitekturu gosp. Davora Smoljana iz Mostara koji je uvažavao mnoge sugestije i korekcije čerinskih fratara. Uz svesrdnu potporu vjernika i nekih dobrotvora s područja Hercegovine kao i iz inozemstva godine 1998. otpočelo se s radovima na izgradnji vrlo lijepe i prostrane crkve koja ima ove dimenzije: 25,80 x 16 m srednja i dvije sporedne lađe; 7,70 x 4,40 m oltarski prostor; 9,50 x 6,50 m kor; 8,20 x 2,85 m sakristija; 6 x 6,20 m dvorana za sastanke; 5 x 2,60 m hodnik između sakristije i dvorane; 2,60 x 1,30 m mokri čvor. Godine 2000. dolazi nova postava fratara na Čerin (braća fra Marko i fra Mate Dragićević, uz fra Radu Dragićevića i fra Dragu Škrobu] i nastavljaju voditi gradnju te nove crkve dovodeći ju u završnu fazu. Preostaje još izrada poda i ličenje crkvenih zidova iznutra. Mnogi je već nazivaju ljepoticom Brotnja.

4.3. FilijaIna crkva u D. V.Ogradeniku

Vjernici D. V. Ograđenika također su osjetili potrebu da u svojoj sredini imaju Božji hram. Nakon što su dobili privolu župnika, dozvolu Biskupijskoga ordinarijata u Mostaru i općinskih vlasti u Čitluku započeli su s gradnjom 29. Ožujka 1969. Toga dana ing. fra Pio Nuić iz Mostara iskolčio je temelje nove crkve i uz nju od zapada prislonjene dvoranice za vjeronauk. Dimenzije korisnoga prostora su ove: 19 x 8,80 m crkvena lađa s oltarskim prostorom; 8,80 x 3,80 m kor; 3,60x 2,80 m sakristija; 11 x 4,30 m dvorana za vjeronauk.

Godine 1972. nabavljeno je zvono u ljevaonici Franje Šajbingera u Zagrebu i montirano na zvonik. U župnim knjigama zabilježeno je da je biskup dr. Petar Čule blagoslovio crkvu u D. V. Ograđeniku 4. veljače 1973. Mještani su pokazali svoju domoljubnost izabravši za zaštitnika svoje crkve sv. Nikoli Taveliću, prvoga proglašenog hrvatskog sveca. I ova je crkva tijekom vremena postala premalena, pa je za župnikovanja fra Ante Leke izbijen zid između crkve i dvorane za vjeronauk koja je tako postala sastavni dio crkve. Obnovljen je krov, stavljen je crijep namjesto dotrajalih salonitnih tabla, izmijenjeni su prozori (novi su od eloksiranoga aluminija), crkva je iznutra obojena, a s vanjske strane nabačen je sep. Godine 2002., za župnikovanja fra Mate Dragićevića, zamijenjena su petora dotrajala vrata novim (također od eloksiranoga aluminija), na prozore su stavljeni zaštitnici, a na zvonik kupola piramidalnoga oblika opšivena bakrenim limom.

4.4. FilijaIna crkva u D. M. Ogradeniku

Godine 1989. do 1990. mještani grade oveću grobljansku kapelicu koja je praktično prava crkva. Gradnji su prethodile mnoge peripetije i prepreke komunističkih vlasti, ali vjera, hrabrost i upornost mještana bili su jači i uspješniji. Dimenzije korisnoga prostora ove crkvice su: 12 x 7,90 m crkvena lađa; 4,20 x 2,90 m oltarski prostor; 3,20 x 1,70 m sakristija; 3,20 x 1,70 mostava. 1980. ukopnici u Dugandžića groblju izgradili su na lokalitetu «Gradina» zvonik, postavili zvono i kip sv. Ilije kao zaštitu protiv grada (krupe). Godine 2001. zvono je elektrificirano, a 2002. na zvonik je postavljena piramidalna kupola obložena bakrenim limom. 2003. pred zvonikom je dograđena kapelica (oltarni prostor). Zasigurno, tako veliki radovi na izgradnji župnih i crkvenih objekata ne bi bili mogući bez svesrdne potpore župljana ove župe. Ako se samo malo analizira društveno-političko stanje u posljednjih 140 godina, onda se danas možemo samo diviti velikoj vjeri, entuzijazmu i samoprijegoru vjernika ove župe.

5. Spomenik poginulim braniteljima i svim žrtvama I. i II. svjetskoga rata

Velebni spomenik braniteljima i svim žrtvama ratova i poraća zavrjeđuje posebnu studiju koja se, zahvaljujući fra Vendelinu Karačiću, nalazi u ovom zborniku.

Stoga ovdje sasvim kratko:

• blagoslovljen je 1. studenoga 2001. za vrijedne nezaboravne svečanosti
• građen je pod motom: „u nama sva su stoljeća hrvatska»
• sagrađen je u spomen na: 288 žrtava I. svjetskoga rata 479 žrtava II. svjetskoga rata 21 žrtvu Domovinskog rata ukupno 790 mučenika, kojima ova župa ovakvim veličanstvenim spomenikom spomen stalno živim čuva! Ovaj jedinstveni spomenik priča o nesvakidašnjoj veličini pijeteta i zahvalnosti župljana ove župe prema svim poginulima i stradalima u ratovima i poraćima s područja naše župe. Posjetitelji i prolaznici pred sobom imaju posebnu knjigu iz koje mogu mnogo pročitati, ali ne mogu sve iščitati!

6. Groblja na području župe Čerin

Mnogi stećci i nekropole na području župe Čerin svjedoče o životu i umiranju ljudi koji su ovdje obitavali. Upravo mnogi veliki i ukrašeni stećci i nadgrobni spomenici daju nam naslutiti da su ovdje živjeli i vrlo imućni ljudi iz ilirskoga, rimskog, srednjovjekovnog kao i kasnijega razdoblja koji su sebi za života pravili ovozemna počivališta. O tome se može pročitati u drugim prilozima ovoga simpozija, odnosno zbornika. U svom Šematizmu iz 1867. godine, dakle 3 godine poslije osnivanja župe Čerin, fra Petar Bakula spominje groblja: «u Čalićima 1, u Dragićini 3, u Dugandžijama 1, u Velikom Ograđeniku 2, i to velika, u Blatnici 1, također veliko, u Lipnu 2, u Čerinu 1. Kod Kripovca 1 plemićko. Danas na području župe Čerin imamo 12 groblja: u Čerinu, Čalićima, G. Hamzićima, D. Hamzićima (Elezovac), Dragićini (Stojića groblje), D. M. Ograđeniku (Dugandžića groblje), D. V. Ograđeniku (Šarčevo groblje i Groblje hrvatskih vitezova - Kovačica), G. M. Ograđeniku, Odacima (Pododaci), Gornjem Čmarevcu, Blatnici (Grmine). Uz ova spomenuta postoje još tri stara groblja u koja se više pokojni ne ukopavaju: Podišta (na području G. M. Ograđenika), Šušnjar (na području Pododaka te Bakri u Blatnici koje je od ovih vjerojatno najstarije. Na svim ovim grobljima slavi se sv. Misa s blagoslovom polja te sv. misa za Svi Svete i Dušni dan. Zahvaljujući poduzetnosti pojedinaca i ukop nika neka su od ovih groblja prekrasno uređena, neka osrednje, a neka vapiju za obnovom.